UDRUGA ZA PROMICANJE ISTIH MOGUĆNOSTI (UPIM)

STUDIRATI S INVALIDITETOM


Autor: Danijel Jedriško, predsjednik Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“

 

Preuzeto s web stranice Instituta za razvoj obrazovanja 20. siječnja 2009.

Studirati s invaliditetom

Uvijek kad se u nas dotakne tema invaliditeta, pogotovo u segmentima odlučivanja, smatra se „osjetljivom“ i ne baš podobnom za neke dublje analize i reakcije. Na nekim hrvatskim sveučilištima, izostanak evaluacije rada osoba, udruga ili institucija koje se bave osobama s invaliditetom opravdava se strahom od novinara i reakcije društva koje je toliko podložno žutilu i senzacionalističkim naslovima da se više niti ne može razaznati što je tekst koji vrijedi pročitati, a što čista izmišljotina.

Ovom kolumnom namjeravam prodrijeti dublje u tu „osjetljivu“ temu, nastojeći iz osobne i stručne perspektive izbjeći taj strah koji nas često sputava da kvalitetno reagiramo kad su u pitanju osobe, a i studenti s invaliditetom.

Tko su studenti s invaliditetom?

Kako bismo mogli na zadovoljavajući način otvoriti temu studenata s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja moramo prvo odgovoriti na pitanje: tko su studenti s invaliditetom? Prema Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom su:

„Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.“

Kako je Hrvatska jedna od zemalja potpisnica spomenute Konvencije i jedna od 42 zemlje koje su ga dosad ratificirale (15. VIII. 2007.) ova dovoljno široka definicija upotrebljiva je i kad se govori u užem smislu o studentima s invaliditetom, jer su oni osobe s invaliditetom koje su ušle u sustav visokog obrazovanja.

Osobe s invaliditetom su jednako raznolika populacija kao i standardna populacija, s time da osobe s invaliditetom imaju specifične probleme. No, uz rizik da dotaknem onaj prije spomenuti strah ovdje bih zastao i krenuo jednim drugim smjerom koji je u komunikaciji o osobama s invaliditetom u nas neuobičajen. Vrlo često najveći problem osoba s invaliditetom leži u – osobama s invaliditetom.

Prava i odgovornosti

Zašto je to tako, i zašto ovako započinjem osvrt na probleme studenata s invaliditetom, što bi nekog moglo sablazniti? Zato što smatram da bismo kao studenti s invaliditetom trebali krenuti sami od sebe prije nego što nastavimo s traženjem svojih prava i ukazivanjem na probleme. Shvaćanje polazi od toga da prava podrazumijevaju i odgovornost i da se za njih nećemo izboriti bez preuzimanja te odgovornosti.

Čest je slučaj da osobe s invaliditetom očekuju da im se nešto da, pokloni ili prilagodi bez preuzimanja odgovornosti koja s tim dolazi, s razlogom što su oni - osobe s invaliditetom. Čest je slučaj i da se osobe s invaliditetom zatvore u svoj mjehurić od sapunice, svoj mali umjetni svijet od celofana u kojem misle kako ih ništa ne može dotaknuti. No, svaki mjehurić od sapunice pukne i svaki celofan vrlo brzo pokaže svoju pravu narav; tako i osobe s invaliditetom prije ili kasnije moraju shvatiti kako i njih život tretira jednako kao i sve ostale i kako se moraju potruditi kako bi ostvarile, postigle svoje ciljeve.

Etiketa „posebnih potreba“

Priznajem, ni sam nisam imao predodžbu što zaista znači studirati s invaliditetom kad sam upisao fakultet, ali u svakom slučaju ulazak u sustav visokog obrazovanja bio je jedan veliki prijelaz za mene, kao što je velik prijelaz i za svakog drugog studenta koji se upiše na fakultet.

Prvi problem koji bih istaknuo je problem etiketa. Etiketa kao što je ona osobe s posebnim potrebama. Smatram, kako nemam nikakve posebne potrebe te kako su moje potrebe jednake kao i potrebe svih ostalih studenata; radi se samo o tome što zbog svog invaliditeta na drugačiji način ostvarujem te potrebe. Jednom sam u šali rekao kako su moje posebne potrebe zgodna žena, dobra hrana i čaša lošeg vina jer za bolje nemam para... a postavljam odmah i pitanje jesu li te potrebe baš tako - posebne? Nekad je doista u životu u metaforičkom smislu potrebnije ići stepenicama nego liftom jer tako barem nešto naučiš, očvrsneš i postigneš. Upravo zato osobe s invaliditetom trebaju krenuti same od sebe i shvatiti da se moraju aktivirati, jer neće sustav niti život riješiti probleme umjesto njih.

Prepreke za studente s invaliditetom

Diploma se stiče, a do nje se dolazi na jednak način za sve. Ako je svakom studentu, pa i onom s invaliditetom cilj diploma (a trebala bi biti iako to nije uvijek slučaj) onda razmislimo što sve moramo napraviti da bismo do nje došli. Pritom krenimo od onog najjednostavnijeg: ustajanje, oblačenje, tuširanje, WC, prehrana, odlazak na predavanje, učenje, polaganje ispita. Čini se kao sasvim jednostavna i normalna niska zadataka, čak i kad je u njoj namjerno ispušten socijalni život kojem ću se vratiti malo kasnije. Svaka sastavnica ove niske za studente s invaliditetom predstavlja problem, čak i kad krenu sami od sebe i odlučni su u tome da nešto postignu.

Ispomoć studentima s invaliditetom
Studentu s invaliditetom da bi ustao mora netko pomoći, isto kao što mu mora pomoći i istuširati se, obući se itd. I tu dolazimo do definicije prvog problema: ispomoć studentima s invaliditetom. Na Sveučilištu u Zagrebu tu ispomoć zasad plaća studentski centar, ali s najavom da neće još dugo, jer ne smatraju da je to njihova odgovornost. No, kad se i to obavi student s invaliditetom mora na predavanje i tu dolazimo do sljedeća dva velika problema: prijevoz na fakultet i arhitektonske barijere.

Prijevoz na fakultet
Da bi student s invaliditetom otišao na predavanje netko ga mora odvesti, a taj prijevoz zasad organiziraju studentske udruge koje se bave osobama s invaliditetom kao što je Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“ koju predstavljam. No, prijevoz na fakultete ne smije ostati djelatnost isključivo studentskih udruga, nego se mora usustaviti i ne ovisiti o projektima i programima neprofitnih organizacija. Mora postati sastavni dio ponude svih sveučilišta u Hrvatskoj. Zagreb je dosad najdalje otišao u tome, osnivanjem Ureda za studente s invaliditetom, koji je referentna točka između inicijativa studenata, njihovih fakulteta, sveučilišta, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te grada Zagreba. Nadamo se da će se prijevoz usustaviti unutar sljedećeg proračuna Ureda odnosno Sveučilišta.

Arhitektonske barijere
Arhitektonske barijere su sljedeći problem s kojim će se susresti student s invaliditetom ako je primjerice u kolicima a odluči upisati recimo - Pravni fakultet. Prilagodba zgrada, i izgradnja novih zgrada prilagođenih za osobe s invaliditetom mora biti prioritet i pritom ne smije biti prepreka nikakva kulturna baština, jer bio sam i na Akropoli i u Vatikanu i i vidio tamo osobe u kolicima. Dakle, mora postojati način da vuk ostane sit i koza cijela, samo je stvar dobre volje.

Tu na vidjelo ipak izlaze one druge barijere koje nisu samo arhitektonske, nego su i mentalne. Promjena načina razmišljanja kad su u pitanju osobe s invaliditetom općenito, a ne samo studenti, je nužna, jer se više ne smije dogoditi da se studiranje s invaliditetom smatra samo davanjem šanse za studentski život studentu, jer on „tako i tako neće naći zaposlenje“ ; nego se studente s invaliditetom mora promatrati kao punopravne sudionike u sustavu visokog obrazovanja.

Prilagodbe literature za slijepe i slabovidne studente
Sljedeći problem je učenje... Ako ste slijepa osoba kako učiti bez prilagođene literature? Nikako? Ne, kako već rekoh za sve postoji način. Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“ preuzela je aktivnosti netom ugašene udruge slijepih i slabovidnih studenata „Šišmiš“ u organizaciji prilagodbe literature za slijepe i slabovidne studente. To je proces koji traži vremena i organizacijskih vještina te bi nam bilo kakva pomoć bila dobrodošla, uključujući i volontersku.

Također, tu ne mogu izbjeći još jedan problem koji se javlja po pitanju osoba s invaliditetom, a tiče se zakonodavstva. U ovom konkretnom slučaju onog o autorskom pravu (copyright problem); ali nadam se da smo Konvencijom i skorašnjim Zakonom protiv diskriminacije dobili jedan dobar pravni okvir da se ovaj problem riješi na zadovoljavajući način. Samo se bojim da ne bismo dobili situaciju u kojoj zakoni postoje, ali se ne provode, jer ne postoji sustav za nadgledanje provedbe tih zakona.

Djelovanje Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“

Upravo zato, kao svojevrsni kontrolni mehanizam, egzistira Udruga studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“. Danas okuplja stotinjak osoba s različitim stupnjevima i vrstama invaliditeta, organizira prijevoz na fakultet, ispomoć i prilagodbu literature; sa nadom u organizaciju trening radionica i kampova kojima će pomoći studentima mladima s invaliditetom da shvate svoje mogućnosti, da se osvijeste o svojim pravima te da prihvate obveze koje iz tog proizlaze kako bi postali punopravni akademski građani i dionici ovog društva. Primjer nekolicine njih na diplomskim i poslijediplomskim studijima pokazuje da se može i da definitivno Hrvatska više nije zemlja u kojoj je studiranje s invaliditetom samo „davanje šanse“.

Na kraju da istaknem, tu priča ne završava. Problemi još postoje:

    * Ne postoji cjelovita statistika studenata s invaliditetom u RH, ostala sveučilišta nisu ni približno na razini zagrebačkog i samim time opterećenje Sveučilišta u Zagrebu je sve veće iz godine u godinu.
    * Treba raditi na osnivanju nacionalne koordinacije studenata s invaliditetom i nastojati da se na svim sveučilištima otvore Uredi za studente s invaliditetom koji bi se povezali u mrežu koja bi djelovala na nacionalnoj razini.
    * Treba povećati broj studenata s invaliditetom što znači educirati srednjoškolce i njihove roditelje o mogućnostima koje postoje i nastojati da se te mogućnosti što više prošire.

Zato bih zahvalio, u ime Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom „Korak“ svim fakultetima koji su prepoznali potencijal koji u sebi nose studenti s invaliditetom, Uredu za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu, Studentskom centru i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa na kontinuiranoj suradnji pri rješavanju navedenih problema. Nadam se i kako će Uredu za studente s invaliditetom biti odobren dio sredstava iz proračuna Sveučilišta kako bismo sve navedene probleme uspješno riješili. Tek onda ćemo zaista početi raditi i biti sretni sa svakom novom diplomom ili doktoratom za koji smo sposobni.