UDRUGA ZA PROMICANJE ISTIH MOGUĆNOSTI (UPIM)

UPIM uspješno proveo projekt „10 koraka pri zapošljavanju nezaposlenih osoba s invaliditetom“


Problem pronalaska posla jedan je od najčešćih problema s kojim se osobe s invaliditetom suočavaju nakon završetka školovanja . Svjesni važnosti i veličine tog problema, jer upravo on čini razliku u kvaliteti života osoba s invaliditetom, Udruga za promicanje istih mogućnosti (u daljnjem tekstu UPIM) je izradila projekt „10 koraka za individualnu podršku pri zapošljavanju osoba s invaliditetom“, a kojem je glavni cilj bio uspostava sustava podrške temeljenog na individualnim potrebama svake osobe kako bi se postigli pozitivni efekti na ekonomsku neovisnost i kvalitetu života osoba s invaliditetom.

Projekt se sastojao od pet radionica koje su za cilj imale osnaživanje osoba s invaliditetom i implementaciju znanja o pisanju životopisa i molbi, vježbanje intervjua za posao i razrada osobnog plana za traženje posla. Usporedno s tim, provedeno je i psihologijsko testiranje koje je bilo okosnica individualnog pristupa svakom od korisnika.

 



O KORISNICIMA:

Korisnici projekta bili su nezaposlene osobe s invaliditetom iz Međimurske županije, točnije njih devet.
Korisnici su se razlikovali spolom i dobi, ali ono što im je bilo zajedničko jest da je većina korisnika završila srednju školu koja ima prilagođen program za osobe s invaliditetom.
Psihologijsko testiranje je korisnike kao grupu okarakteriziralo kao prosječne na ljestvicama ugodnosti, otvorenosti, ekstrovertnosti (razina aktivnosti u društvu) i neuroticizma (sklonost doživljavanja emocija).
Jedina ljestvica na kojoj su kandidati kao grupa pokazali odstupanje od prosjeka jest ljestvica savjesnosti na kojoj su kandidati imali ispodprosječni rezultat.
Savjesnost je dimenzija koja se odnosi na način pristupanja zadacima i osobnim ciljevima. Ovakav rezultat ukazuje na to da kandidati općenito imaju loše mišljenje o svojim sposobnostima pa se ponekad osjećaju nesposobnima te su manje organizirani u odnosu na većinu ljudi. Također opuštenije shvaćaju svoje obveze pa stoga mogu biti nepouzdani i umjereno su ambiciozni. Nadalje, kandidati često odgađaju početak obavljanja posla, lako se obeshrabre i nedostaje im motivacija za dovršavanje posla.
Što se tiče zadovoljstva projektom, kandidati su nakon radionica popunjavali evaluacijske listiće iz kojih, sagledamo li zadovoljstvo sudionika cjelokupnim projektom, možemo reći da su vrlo zadovoljni projektom, kao i sadržajima koji su prezentirani u sklopu radionica, ocjenivši ih visokom ocjenom. Korisnici projekta kazali su da je to bila prilika da steknu nove poznanike, prilika da razvijaju svoje komunikacijske vještine te dobiju kontakt savjetnika koje mogu zamoliti za dodatne informacije i podršku.

O POSTIGNUTOM:

Kao najbitniju i prvu promjenu moramo istaknuti da su neki od korisnika uključeni u sustav socijalne skrbi i da su počeli ostvarivati neka prava za koja na početku radionice nisu niti znali da imaju. Odmah po završetku prve radionice ustanovili smo da postoje korisnici koji uopće nisu informirani o tome da imaju pravo na procjenu stupnja invaliditeta i nadalje na korištenje prava iz sustava socijalne skrbi. Uključivanje u sustav mnogo im je značio ne samo iz razloga što su dobili financijsku pomoć već i iz razloga što im se vratila vjera u sustav i oslabio je njihov osjećaj da su zaboravljeni i odbačeni što je zapravo stvorilo temelj naše daljnje interakcije i što nam je priskrbilo njihovo povjerenje i otvorenost prema programu te vjeru u to da im ovaj projekt uistinu može pomoći. Projekt je bio zamišljen i kao priprema za traženje posla i kao radionica osnaživanja. Sa sigurnošću možemo reći da smo uspjeli u obje stvari te i to da su one isprepletene. Kroz radionice mogli smo promatrati direktni napredak kandidata u sigurnosti u sebe, veliki pomak u podizanju komunikacijskih vještina te njihovu otvorenost spram drugih kandidata. Njihova spremnost za sudjelovanje u pojedinačnim zadacima rasla je proporcionalno broju susreta te smo na posljednjim radionicama uspjeli sve korisnike uključiti u simulacije razgovora za posao dok smo na prvima jedva nekoliko uspjeli uvjeriti da sudjeluju. Interakcija je na prvim radionicama bila svedena na naša pitanja i njihove odgovore dok su na posljednjima oni postavljali pitanja i vodili normalne razgovore s nama. Ono što je važno napomenuti jest da su se volonteri mijenjali te da se ne radi samo o tome da su se korisnici opustili jer su se povezali sa voditeljima već sa sigurnošću možemo zaključiti da su uistinu naredovali u socijalnoj interakciji. Rezultati toga vidljivi su i na polju traženja posla te se jedan kandidat pred kraj radionice uspio zaposliti te je jedna kandidatkinja, nakon što je svoj životopis neovisno o natječajima slala u razne firme, također uspjela sklopiti ugovor o radu. Jedna od kandidatkinja je tijekom radionice uspješno završila drugu srednju školu koju je upisala kao oblik prekvalifikacije i krenula na prijemne ispite za faks. Promjenom smatramo i činjenicu da su sami korisnici stekli osjećaj da se od njih očekuje da se zaposle što smatramo da prethodno ovom projektu nije bio slučaj. Korisnici, koji su većinom bili iz malih sredina oko grada Čakovca, stopili su se s mišljenjem svojeg neposrednog okruženja koje ih doista smatra manje vrijednima i manje sposobnima i sami su bili skloni mišljenju da ih nitko neće zaposliti i da se od njih to i ne očekuje. Kao konkretnu promjenu moramo naglasiti da se taj stav promijenio i da su svi pred kraj projekta razvili svijest i o tome da se mogu i trebaju zaposliti.


ZAKLJUČCI:

Osobama s invaliditetom pri zapošljavanju najveća prepreka jest sustav kakav danas postoji. Korisnici u ovom projektu (a to prema našim saznanjima nije iznimka samo ove grupe) završili su programe koji su im preporučeni od nadležnih državnih institucija, a koji su suficitarni na tržištu rada. Osim što su kroz srednjoškolsko obrazovanje nedovoljno educirani sukladno tržištu rada, školovali su se u zaštićenim sredinama koje ne odražavaju društvo u cjelini što ih je također zakinulo za socijalne vještine tj. učinilo njihove stečene i socijalne i druge naučene vještine neupotrebljivima u stvarnome svijetu. Ono što također predstavlja problem jest činjenica da iz svijeta visoke protekcije po završetku škole stupaju u svijet minimalne protekcije u kojem prava koja su im obećana u realnosti nisu najbolje regulirana. Taj prelazak, barem je kod ovih korisnika a da se naslutiti da je tome i inače tako, razvija jedno veliko nepovjerenje u sustav i u njihovim očima tržište rada je bilo nešto nenaklonjeno njima. Zato se često odgađa traženje posla što u konačnici stvara pasivnu osobu koja se na kraju radije odlučuje za život od socijalne pomoći nego za rad.
Da bi se to promijenilo nužno je mjenjati sustav, no dok se to ne dogodi primjena ovakvog modela uistinu čini razliku. Ovi korisnici su trebali tako malo poticaja i objašnjenja nekih stvari da bi učinili uistinu velike stvari. No s obzirom na sporost, nepovezanost i neučinkovitost raznih institucija, osobe s invaliditetom uistinu trebaju neku vrstu pomoći i vodilje na putu od škole do posla, a ovaj se model sukladno rezultatima pokazao kao jedno od mogućih dobrih rješenja.